Zanimljiva je ta Amerika. Dođeš tu da bi bio građanin svijeta, a onda opet završiš u nekoj manjoj zajednici, vezan uz neku crkvu, školu, udrugu, bilo što… jer opet želiš negdje pripadati.
Zanimljivi smo mi ljudi.
Proteklih nekoliko vikenda družili smo se i jeli sa svakakvim ljudima. Armencima, Indijcima, I nasim Hrvatima. Vrlo čudan spoj, zar ne!? Priča ovih ljudi, moja priča, potvrda je samo jednog – da smo duboko unutra svi zapravo slični – i Hrvat, i Armenac, i Indijac. I Amerikanac, i Kinez, i Meksikanac. I Francuz, i Urugvajac, i Australac. I mogla bih tako nastavljati nizeve, ali shvatili ste moju poantu. Svi ti ljudi, svi mi, veselimo se nekim proslavama, veselimo se praznicima, glazbi i plesu, zajedništvu, piću s prijateljima, i druženju uz dobro jelo. Bilo da je to ražnji, shawurma ili dahl.
Proslava Velike Gospe, Bridgeport, Chicago
Prvo druženje. dogodilo se uz proslavu Velike Gospe, s nasim Hrvatima, i Talijanima u južnom Chicagu (Bridgeport). Misa se služila u 11, i nadali smo se pojesti nešto dobro, “domaće” nakon toga, oko 12-12.30. Međutim, nismo slutili da će svi stanovnici ne samo tog kvarta, vec iz svih dijelova Chicaga, doći rano ujutro i odnijeti najbolje od hrane!
Zajedništvo Hrvata i Talijana u Bridgeportu i oko crkve sv. Jeronima traje već desetljećima. Povezuje ih vjera, kvart, i dobra hrana. Nismo jeli janjetinu iz obližnje garaže, ali smo se zasladili ražnjićima s američkim štihom i sasvim solidnim fritulama. Ovu priliku nisu propustili ni Talijani, koji su prodavali svoje jednostavne specijalitete u američkom ruhu – pizza je bila deep dih (iz duboke posude), a na menu su, uz svoje špagete s mesnim okruglicama, dodali i hamburger i hot dog. Very Italian 😉
Armenski ulični festival hrane, Evanston
Drugo druženje. Na uličnom armenskom festivalu. Opet kod crkve, ovaj put armenske. Ovaj je događaj bio puno manjih razmjera, ali je ponuda hrane bila puno raznovrsnija, barem za nase pojmove. Shawurma je bila odlicna, kolači s datuljama i orasima izvrsni, a ziva “mjuza” fenomenalna. Iako su daleko, Armenci su nam, svojom pojavom, toplinom, i osmjesima, vrlo slični. Sličniji nego Amerikanci. Atmosfera je bila sjajna, dan je bio sunčan, pravi užitak upoznati jednu novu kulturu. Samo me “ubilo” plavo svjetlo šatora, zbog kojeg nisam mogla napraviti ni jednu pristojnu fotku hrane.
Ettu nombu, praznik Syro-Malankara, Evanston
Treće druženje bilo je sasvim nenadano. I ovaj put kod crkve, koja je ljudima svih vjera i vjeroispovjesti ovdje vrlo vazno mjesto. Posebno mjesto zauzima ova – katolička indijska crkva Sv. Marije (St. Mary’s Syro-Malankara Catholic Church). Uz apsolutno najbolju hranu i najdivnije ljude.
U blizini našeg stana postoji ova crkva i bila nam je totalni misterij, mjesto koje moramo ići vidjeti. I tako, prošetali smo, ušli, i završili na misi na kojoj su, izmjenjujući engleski i indijski, molili, pjevali, i govorili. Nevjerojatno…ljudi su nam potom pristupali, interesirali se tko smo i što smo, i pozvali nas na druženje uz tradicionalni svečani ručak koji su taj dan imali, povodom proslave. Bila je to apsolutno najbolja indijska kuhinja koju sam ikad jela. Na papiru, koji je glumio bananin list, Indijci su nam, dolazeći jedan po jedan, servirali desetke jela od kojih sam samo prepoznala dahl (varivo od leće), rižu, i pohane banane 🙂 Bilo je tu puno kardamoma, ljutine, pa malo kiselih nota,… sve tako intenzivnih i divnih okusa, kao i boje tih jela
Jeli smo, smijali se, i spajali svjetove u te dane. S nekim nepoznatim ljudima. Dobrim ljudima, dragim ljudima. Jer tako malo nam je potrebno da bismo se razumjeli kad smo otvorenog srca i uma.
Odgovori